August 23, 2022
Uputstva za jahanje deve
Priča se odigrava u sjeverozapadnoj Sahari. Suprug i ja imamo vozača, koji loše izigrava i vodiča. Auto je od onih s pogonom na sva četiri kotača; Toyota Prado. Vrlo udoban. Kada ga nešto pitamo, mislim da vozača, vrlo rado odgovara, ali izuzetno rijetko nam daje informacije koje nismo tražili. Teško je pitati o nečemu za čije postojanje nemaš nikakvih indikacija. Uz to ima neugodni običaj da govori na mobitel dok vozi, što mi ne ulijeva preveliku sigurnost. Ipak, da budem iskrena, sve u svemu vozi dobro i oko toga nemam posebnih primjedbi. Kada negdje stanemo, na brzinu nas povjeri lokalnom vodiču i ode s ostalim vozačima da se zabavlja. Zamolio me je da mu napišem recenziju na TripAdvisor. Obećala sam mu, ali ne može dobiti najvišu moguću ocjenu (to mu nisam rekla). Sve u svemu, može proći ako se malo zanemari ovaj detalj. Smještaji su jako dobri, cijena vrlo povoljna; bez ustezanja bih preporučila prijateljima istu agenciju.
Za drugu večer obilaska predviđeno je spavanje u šatoru, u pustinji. Nakon puno prevaljenih kilometara stižemo u jedan hotel na rubu pustinje. Tu nam daju sobu u kojoj ostavljamo naš prtljag i u mali ranac stavljamo samo kozmetičku torbicu i dvije boce s vodom. Tu ćemo se sutra ujutro vratiti na doručak i uzeti naše stvari da bi nastavili tour. U pustinju se ide na devama. Trebamo čekati još sat vremena dok se ne skupi cijela grupa. Pokret je izračunat tako da u toku jahanja vidimo i zalazak suncu. Ja se odmaram u sobi dok je suprug u potrazi za pivom. U arapskim zemljama to nije jednostavan pothvat. Vraća se nakon 15 minuta s dvije male boce od 0,25. Nudi mi jednu. Znam da bi vrlo rado popio obadvije, ali ja prihvaćam ponudu. Na njegovom licu ne primjećujem nikakvo posebno razočaranje.
Zovu nas. Iza hotela se skupila grupa. Zajahujem devu. Ima jednu grbu, oko koje se nalazi neka vrsta sedla, koje s gornje strane ima metalnu konstrukciju na kojoj sjedim. Preko nje se nalazi još nešto da željezo ne bi žuljalo i da se ne opterećuje devinu grbu. Iz tog sklopa izlazi prema naprijed neka vrsta metalnog držača za koji se držim. Ukupno nas je 7. Na čelu jedan Amerikanac i dvije Amerikanke iz New York-a. Dvoje od njih su Kinezi druge generacije, rođeni u Velikoj Jabuci. Slijedi moj suprug i ja iza njega. Iza mene su dvije žene iz Kolumbije, koje žive u Londonu. Deve su vezane jedna za drugu. Jedan od dva vodiča, obojica su Berberi, vodi prvu devu za uzde. Drugi hoda paralelno s nama i nastoji nas zabaviti. Niti jedan od njih ne jaše. Hodaju bosonogi po mekanom saharskom pijesku. Nakon 10 minuta pitanje: da li uživate u jahanju. Odgovor svih sudionika je jednoglasan, moj suprug uključen: da! Ja odgovaram van zbora: ne!
Sedlo me žulja za poludjeti. Držač je prenisko postavljen i već na ravnini sam nagnuta prema dole, što nije jako ugodno. Kada deva ide nizbrdo, moram se svim silama upeti na ne odletim naglavačke prema naprijed, preko deve. U redovnim intervalima ispuštam uzvike patnje. Moj suprug se malo ljuti: pa daj, ti si jedina koja se žali. Preporučuje mi da se opustim, da se tako lakše jaše. Pokušavam sve; opuštanje, pomicanje prema naprijed i prema nazad. Ništa ne pomaže. Kako vrijeme prolazi, moja patnja raste. Na otprilike pola puta, suprug me pita da li želim da zaustavi karavanu i da nastavim pješke. Odbijam. Ako mogu drugi, mogu i ja (poslije ću se zaključiti da sam pogriješila). Uz sve moje patnje, postoji i još jedna neugodna stvar. Deve svako toliko ispuštaju vjetrove, koji nisu baš miomirisni. Kod druge ponude da nastavim pješke, prihvaćam. Suprug se obraća jednom od vodiča i objašnjava da ja želim sići. Ovaj pokazuje da smo praktično stigli i da se kamp nalazi na dvjesto metara od nas. Preživjet ću tu razdaljinu. Nakon sat i četvrt mučenja, konačno silazim s ove grbave i ružne životinje. Objašnjavam mojoj lošijoj polovici da je problem u sedlu i u držaču koji je prenisko postavljen. Osjećam da mi ne vjeruje u potpunosti.
Serviraju nam večeru, bubnjaju i pjevaju za nas, a zatim idemo na spavanje. Naši suputnici, vodiči i ostalo osoblje kampa, svi su mi pomalo antipatični. Prebučni. Ja sam željela provesti mirnu noć u pustinji, pod zvijezdama, opuštena, ali sa svima oko mene to se ne uspijeva. Jedan od razloga je sigurno i to što me stražnjica jako boli. Bole me i ruke i leđa, od neprirodnog naprezanja da ne bih pala s deve. Uz to nismo vidjeli ni zalazak sunca. Po obzorju su se navukli oblaci. Jutro je svanulo. Oblaci su tamo gdje su bili i jučer, prema tome ništa od uživanja u izlasku sunca. Prava katastrofa; ništa nije kako bih željela ili kako sam očekivala.
Na povratku odbijam devu, skidam cipele i idem pješke. Vrlo je ugodno hodati po pijesku. Neusporedivo ljepše od jahanja na devi. Vodič mi u jednom trenutku povjerava i uže prve deve. Tako ja vodim karavan i pričam s Berberom koji mi ukazuje kojim putem trebamo ići. Saznajem da oni koriste deve samo za transport i da ih gotovo nikada ne jašu. Nakon 20 minuta jedna od Amerikanki, ona koja je dan prije izgledala najbolja jahačica, traži da siđe. Sve je boli jer sedlo nije dobro. Gledam devu koju je jahala i vidim da se radi o onoj na kojoj sam ja bila prethodni dan. Trijumf u mojim očima. Evo dokaza da nije moja krivnja, nego da je problem u devi, to jeste njenom sedlu. Bacim izazovni pogled mom mužu i vidim da je konačno shvatio i on. Nikada više na devu, pa čak ni s dobrim sedlom; sto posto!
Podlistak, 06 ožujak 2023.
Danas sam bio odlučio da nešto napišem. Prvo sam otvorio blog da vidim o čemu sam prije pričao, u nadi da će mi doći ideja za novu kreaciju. Otvorim stranicu, gledam i čudim se. Na mjestu hrvatskih specijalnih znakova, onih s kvačicom, neprepoznatljivi simboli bez ikakvog smisla. Evo neočekivanog posla. U biti pretpostavljam da znam što se je dogodilo. Uništena im je na neki način stara baza podataka. Uzeli su fileove iz backup-a i stavili na server. Problem je što je ono što su stavili u ASCII kodu, koji ne sadržava naše karaktere. Trebali su sve spremiti u UTF-8, ali je počinjena neka greška i zato sam ja izgubio dva sata vremena. Srećom, sve tekstove i slike imam spremljene na mom računalu, pa sam tako išao članak po članak, brisao stari, nečitljivi tekst, i kopirao onaj ispravni. Na kraju nisam imao volje da pišem novu stranicu i tako je rođen ovaj podlistak.
Posted by: stoposto at
11:44 AM
| No Comments
| Add Comment
Post contains 1099 words, total size 7 kb.
March 06, 2022
Porok kockanja
Neki dan sam se slučajno obreo na casino igre online i kako je godina tek na početku, a ja osjećam da bi mogla biti dobra, izabrao sam jednu od kockarnica koje su tamo reklamirane (odabrao sam Vegas Red) i odlučio da okušam sreću. Formalnosti obavljene u 3 minuta. Položio sam 50 dolara. Ovo nije moje prvo kockarsko iskustvo. Prvi puta sam zaigrao krajem osamdesetih godina u Monte Carlo-u, u onoj sporednoj kockarnici. U glavnu se u to vrijeme nije ulazilo bez odjela, kravate i vrlo debelog novčanika. Nakon toga sam na svakom putovanju, gdje god sam pronašao kakvu kuću za igranje, povukao po koji puta polugu od jednorukog Jack-a ili stavio koju kunu na rulet. Koji puta je išlo bolje, a koju puta sam bio i u gubitku.
Onda sam se pred kraj devedesetih povezao na internet i ubrzo otkrio da je moguće kockati i na liniji, kako bi se to lijepo reklo na hrvatski. Probao sam više puta, s promjenljivom srećom, ali mogu reći da u mojih 30 godina iskustva nisam u gubitku. Da budem isto tako iskren, moj dobitak je doista mali i ne bi prešao vrijednost jednog jako polovnog automobila. I tako sam prije par dana opet pokušao. Par brojeva na ruletu i ništa, malo ajnca i tu nije išlo loše, a onda sam izabrao jedan slot i onako nezainteresirano klikao na tipku, koristeći minimalni ulog od 5 centi. U meni postoji neko sujevjerje da ako se jako koncentriram i želim pobijediti, stvar ne funkcionira, a kada uspijem igrati bez misli o osvajanju nagrada, one dođu. Kao da moja podsvijest na neki način ide protiv mene.
Sve je išlo super, da se bolje ne može poželjeti pa sam podigao žetone na 20 centi i nastavio klikati dok su mi misli bile negdje drugdje. Odjednom zasviraju moja dva stereo zvučnika povezana na kompjuter i brojač love na ekranu se počne vrtjeti kao lud. Poravnalo mi se u dijagonali 5 dinosaura; moj ulog pomnožen s 3000, zarada 600 zelembaća, i to onih konvertibilnih, američkih. Hvala lijepo, logout i računalo ugašeno - ja sam od onih opreznih. Ovo je gotovo pola moje plaće i pokušati ići na više mi se čini prepotentno. Treba se znati zadovoljiti i s malim, po mogućnosti da se to često događa. Danas sam razmišljao o tom događaju i odlučio da povjerim ono što mi se vrti u glavi ovom blogu. Dobro ste zaključili: dan je oblačan i siv, na televiziji uobičajena gnjavaža, i nemam što pametnije da radim.
Igre na sreću
Jedno malo razmišljanje vezano uz gornji naslov. Zanimljivo je kako smo svi mi željni novaca bez rada. Kockanje je u stvari raspodjela bogatstva, ili bolje rečeno sredstava, među ljudima. Generalno funkcionira tako da puno njih uloži po malo novaca, a samo malo njih pobjedi i osvoji puno para. Svi bi htjeli glavni zgoditak na lutriji ili sedmicu na lotu. Pa tako pokušavamo u svim oblicima, ali da bi provjerili kako nas služi sreća moramo platiti. Da bi neka hazardna igra bila poštena, dobitak na naš ulog bi trebao biti srazmjeran vjerojatnosti koju imamo da ga dobijemo. I tu se stvara problem, jer nijedna igra nije poštena. Ali u nepoštenju postoji i razlika. Država organizira lutrije, loto, sportsku prognozu i razne druge nagradne igre, ali zadržava oko pola uplata s raznim izgovorima, kao što su na primjer doprinosi u humanitarne svrhe.
Zato ja gotovo isključivo okušavam božicu Fortunu u casino-ima. I oni zadržavaju jedan dio pologa, negdje oko 3%, ali je to gotovo ništa u odnosu na dadžbinu koju nameće država. U krajnjem slučaju moraju naplatiti i troškove organizacije igre, iako im nakon toga još uvijek ostane lijepa suma. I nadam se da će jednog lijepog dana i meni svanuti jedno novo, sunčano jutro koje će mi omogućiti da prolazim kroz životnu avanturu s manje briga, barem onih financijskih.
Posted by: stoposto at
01:31 PM
| No Comments
| Add Comment
Post contains 636 words, total size 4 kb.
December 02, 2021
Skijanje
Nemam ništa protiv snowboarda, niti protiv onih koji vole tu aktivnost; puno mojih prijatelja uživaju u snowboard, znači nemam ništa osobno protiv njih. Svako od nas bi trebao imati slobodu da odluči što mu se više sviđa i u kojem smjeru da se prikloni. Sve u svemu, čini mi se da ta sloboda objektivno i postoji. Ali, neovisno o svemu tome, dozvolite mi da vam objasnim moje osobno stanovište i gledište te problematike. Smatram da je snowboard jedna neprirodna aktivnost. Svi mi, žene i muškarci, smo rođeni s dvije noge i te dvije noge se koriste svaka na svoj način, a ne kao što to rade oni koji se bave snowboardom i koji bestidno drže spojene noge na istoj dasci. Vidio sam djecu koja su ih gledala, često s nevjericom. Neki uzrujani, dok su oni drugi znatiželjno pitali roditelje objašnjenja za taj čudan sport i zbog čega se uopće upražnjava.
Da budem jasniji: nije moja namjera ispasti snowboardfobičan, nisam taj tip, ali smatram da im se ne bi smjela dati prava da se koriste našim stazama. Zamislite da se neočekivano pojavi neki virus, da se svi zaraze i recite mi molim vas što bi se dogodilo da se odjednom svi počnu baviti snowboardom? Skijanje i skijaši bi jednostavno izumrli: to je matematička činjenica. Postoji razlog zašto se zovu skijaške staze, zar ne? Smatram da je vrlo važno reagirati što prije i zaustaviti ovaj novi i opasan trend. Važno je zaštiti skijaše, one, koji koriste dvije skije, lijevu i desnu. Sve drugo se ne može smatrati skijanjem: tko se tim drugim sportom želi baviti, neka se bavi, to ne možemo spriječiti, ali neka se služe za to predviđenim stazama. I neka koriste ispravno ime za tu aktivnost: mnogo i to zovu skijanje. Puno pravih skijaša se osjeća uvrijeđenima kada čuju da ih zovu istim imenom. Tradicije treba poštovati, i u nazivima.
Pošast
Moderna vremena sve više sa sobom donose modne pošasti. Ne znam da li je ispravno ovu prethodnu svrstati u modernost, ali sigurno s tim ima veze. Jednostavno su pali neki tabui, a i postalo je prilično popularno biti snowboardista: sve su češći istupi popularnih osoba, kako u zemlji a tako i vani (još više), gdje javno iznose svoju sklonost prema ovoj aktivnosti: to zovu outing, izlaženje. Koga briga, mogli ste ostati i unutra. Ali tako se o njima priča, povećava im se popularnost i tako zarađuju više novaca. A danas je novac sve, kako za mladiće, tako i za djevojke. Siguran sam da međa njima ima i onih koji nikada nisu stavili zajedno dvije noge na jednu dasku. Hajde i da se ja priključim ovom trendu izlaženja i da objavim ovdje moje skijaško stanje: puno više mi se sviđaju cure koje idu na jednoj dasci, nego muški koji se bave tim sportom. Možda je u pitanju i strah da se čovjek i sam ne zaljubi u tu aktivnost: psiholozi kažu da se potencijalno krije u svima nama.
Pošast koja se u zadnje vrijeme širi kao luda su mjesta http://www.9-online.com/direktorij/kockarnice.htm poput ovoga, gdje ti nude zaradu bez muke i truda. Jednostavno se upišeš položiš malo para na račun, pritišćeš tipkice ili bolje rečeno klikaš ih s mišom, a lova curi li curi. Zaboravljaju reći da moraš imati sreće; to je najvažnija stvar u tvom bivstvovanju. Zašto sam spomenuo ovo, kada takvih mjesta ima na mreži kao salate? Jednostavno zato što se radi, barem službeno, o web imeniku. Adrese i opis mjesta na Internetu koji nude nešto interesantno, što ljudi traže. Prelistavaš i nađeš signalizirano stranicu. Umetnuta kao dio portala, ali ako si pažljiv odmah primijetiš da je malo drukčija. Vodi te direktno u casino online. Oprez, kockarska pošast se širi na sve strane. Sada smo u proljeću i poznato je da je ovo doba izuzetno plodno za širenje virusa i raznih drugih zaraza.
Posted by: stoposto at
06:52 PM
| No Comments
| Add Comment
Post contains 634 words, total size 4 kb.
June 03, 2021
Karate
Početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, na prostorima bivše federacije južnih Slavena u toku je bio ekonomski procvat. Kupovali su se televizori, strojevi za rublje i automobili. Sve više se tražila i zabava pa su tako i kinematografi bili u velikom razvoju a oni koji su njima upravljali nastojali su dati što bogatiji i raznovrsniji sadržaj. Bila je to i era filmova Bruce Lee-ja. Ja sam u to vrijeme bio tinejdžer, 13 -14 godina, i dobar dio moje generacije, onog muškog dijela, je bio zaljubljen u tog azijatskog umjetnika kung fu-a. "Zeleni obad" i "Zmaj udara repom" su dva od mnogobrojnih naslova kojih se i danas sjećam. Zajedno s mojim najboljim prijateljem iz djetinjstva, nadimak mu je bio Bucko, nestrpljivo smo čekali nove filmove i išli ih gledati već prvi dan projekcije. Da naglasim da je Bucko, nije bio debeo, bio i moj prvi susjed: stanovali smo vrata do vrata, u prizemlju jedne peterokatnice.
Preko puta nas je bila jedna obiteljska kuća s vrtom, gdje je stanova naš zajednički prijatelj Ante. Njegov stariji brat se bavio karateom i uredio je neku vrstu vježbaonice u startom stakleniku koji se nalazio u dvorištu kuće. Kako smo i mi bili zainteresirani da radimo stvari koje je radio Bruce, počeli smo pohađati tu vježbaonicu gdje nam je Antin brat objasnio prve detalje oko karatea i omogućio i da uvježbamo koji udarac i naučimo po koju katu, borba sa zamišljenim protivnikom. Udarali smo po bokserskoj vreći i makivari, komadu grede zabijene u zemlju i obložene spužvom u zoni u kojoj su se zadavali udarci. Trajalo je to mjesecima i ja sam se nakon početnog entuzijazma počeo sve manje interesirati. Nasuprot meni, Bucko je odlučio da treba prijeći na sljedeći stupanj i upisati se u neki klub i tamo vježbati za ozbiljno.
U Rijeci su u to vrijeme postojala dva kluba u kojima su bile dvije različite škole karatea: Šotokan, tradicionalni stil borbe, i Budokai, novija škola koja se odlikovala mekšim pokretima. Kako je moj susjed bio neodlučan u koji od dva kluba da se upiše, zajedno smo odlučili da posjetimo obje škole da bi on mogao donijeti konačnu odluku. Treninzi su bili otvoreni za publiku i tako smo prvo posjetili šotokan klub. Sala za vježbanje je bila u podrumu s prozorima koji su se nalazili ispod stropa, u razini vanjskog pločnika. I za najsunčanijih dana je uvijek gorjelo svjetlo. Bucku se tehnika nije previše svidjela jer je bila vrlo kruta s jako dubokim stavovima, vrlo različita od lepršavih pokreta Bruce Lee-a. Nakon dva dan otišli smo pogledati trening Budokai škole. Puno ljepši ambijent, s prirodnim svjetlom i ogromnim prostorom na raspolaganju za vježbanje. Na dnu sale su bila dva dugačka reda klupa odakle su posjetioci mogli promatrati trening. Mi smo sjeli u drugi red, imajući tako iza nas zid na koji smo se mogli osloniti; jednostavno je bilo udobnije. Počeo je trening. Gotovo odmah ispred nas je bio majstor koji je vodio vježbe, okrenut nam leđima. Ako se dobro sjećam prezime mu je bilo Bjondić i bio je dosta famozan u gradu među ljubiteljima i poštovaocima borilačkih vještina. Ima je crni pojas, treći dan. Ispred njega, okrenuti prema nama, su bili učenici, starija grupa od nekih 17 godina na gore. Bjondić je izvodio vježbe koje su oni slijedili. U karatu je uobičajeno da se ispuštaju krikovi, ne znam kako bi ih bolje nazvao, kod izvođenja udaraca, tako da je smo uz vizualni imali i zvučni spektakl.
Jedan od karatista s lijeve strane je bio malo deblji i bilo ga je dosta smiješno gledati, a još smješnije slušati njegove povike. Moj susjed mi je ukazao na njega, kao da ga ja nisam primijetio, i poluglasno se nasmijao. Ne znam kako, bio nam je okrenut leđima, trener je čuo smijeh, zaustavio je lekciju i okrenuo se prema nama; njegov pogled je bio uperen prema mom susjedu. Nakon što ga je strijeljao pogledom par sekundi, nama se činilo cijela vječnost, progovorio je: "Ako te još jednom čujem da se nasmiješ, zakucat ću ti nogom glavu u zid". Totalni tajac u dvorani. Zatim se okrenuo prema svojim sljedbenicima i nastavio trening kao da se ništa nije dogodilo. Bucko mi je dodirnu koljeno i glavom učinio znak prema vratima, da izađemo; nije se usuđivao progovoriti niti jednu riječ. Ja sam mu na to prošaptao na uho: "Pričekajmo još malo. Ako odmah izađemo, mogao bi pomisliti da ga se bojimo". Uh, što sam bio hrabar kad sam bio mlad.
Posted by: stoposto at
04:30 PM
| Comments (4)
| Add Comment
Post contains 737 words, total size 5 kb.
January 07, 2021
Pokop pored Roberta De Nira
Malo je ljudi koji nemaju strah od smrti tako da svjesno ili nesvjesno većina ne zna ništa o jednom zanimanju koje su inače svi vidjeli. Naime, ako prođete bilo kojim grobljem velika je vjerojatnost da ćete vidjeti neke gravirane portrete na nadgrobnim pločama. Tako sam se i ja jednog dana šetajući grobljem, bila je jesen, ne sjećam se povoda, zapitala tko to radi i kako to uopće nastaje. Prvo što mi je palo na pamet je da su to neke naljepnice koje se postavljaju nekim specijalnim sistemom ili slike odštampane nekom tehnologijom koja je meni nepoznata. Međutim te moje pretpostavke me nisu zadovoljile pošto je malo vjerojatnosti da bi te slike tako dugo trajale na kamenu a da ih ne obriše kiša ili snijeg.
Prošlo je od toga nekoliko godina i sasvim slučajno nalazeći prečicu do svog odredišta prekratila sam put kroz groblje. Pod suncobranom, na nekoj improviziranoj stolici sjedio je neki lik. Zastala sam i shvatila da upravo prisustvujem izradi tih portreta za koje sam se pitala kako nastaju. Stala sam mu iza leđa pozdravivši ga ali on uopće nije obraćao pažnju na mene već je nastavio raditi svoj posao. Nisam se osjetila poželjnom ali ipak sam u tih nekih pet minuta shvatila da ti portreti nastaju uz pomoć nekih iglica koje stvaraju točkice u kamenu. Nisam mogla zaključiti da li je čovjek neljubazan ili ljut, mada mi je izgledao prilično mrzovoljan. Sudeći po vještini s kojem je stvarao od tih točkica lik osobe reklo bi se da ih je do sad uradio na tisuće. Krenuvši dalje svojim putem ostavila sam tog čudnog gospodina i nastavila po prvi put pomno promatrati te likove na spomenicima kojih je odjednom bilo mnogo više nego što sam ih do tada primjećivala.
Bilo je tu likova koji su djelovali kao živi ali i onih koji su izgledali gotovo kao karikature, što vjerojatno ovisi o vještini majstora koji su to radili. Hodajući dalje razmišljala sam kako je tim ljudima koji su na neki način stalno u kontaktu sa smrću ali su mi misli s gravera otišle još dalje, do grobara, čuvara groblja i svih ostalih koji su imali veze s pogrebima. Shvatila sam da me je uznemirila ta pomisao: u tih pola sata koliko sam razmišljala o tome zaključila sam da bih vjerojatno poludjela da se bavim nekim sličnim zanimanjem. Tu negdje sam došla i do logičnog odgovora zašto su manje više svi radnici koje sam viđala na pogrebima djelovali pijano, što mi je i logično zbog stalnog prisustva smrti u njihovim životima.
Neki dan sam donijela odluku da ako ikada budem pravila sebi spomenik, za sliku svog muža dat ću izraditi Roberta De Nira iz najboljih dana, a sebi ću dodijeliti lik Nele Eržišnik. To sve naravno s nadom da ću muža ja sahraniti pa se neće moći opirati mojoj ideji; znate kakvi su muški, uvijek se nešto bune.
Neminovnost
Duboka noć. Ulica centra nekog grada. Umjesto asfaltom popločena je šljunkom i ne postoje pločnici. Tišina je apsolutna, pa ni njegove cipele koje gaze šljunak ne proizvode nikakav zvuk. Hladnoća i magla dominiraju scenu. Svaki izdisaj proizvodi paru koja se miješa s vlagom u zraku i čini je još gušćom. Podiže ovratnik kaputa da bi se bolje zaštitio. Magla je gusta, ali i fluidna. S obje strane ulice neonske reklame, ali bijeli koja obavija grad ga sprječava da pročita natpise. U trenutku se razrijedi i u jednom smjeru ugleda crveni, titrajući tekst casino online, a desno od njega jednu srušenu zgradu. "Zašto online kada se nalazi u centru grada?" - iznenada mu prostruji misao. Nastavlja lagano, korak po korak ali se pejzaž ne mijenja. Sumnja ga muči. Zašto se nalazi ovdje i gdje ide? Da li postoji neki razlog ili je to tek onako? Njegovo tijelo sve više osjeća hladnoću.
Odjednom osjeti da više nije sam. Okrene glavu na svojoj lijevoj strani ugleda predivnu djevojku koja šeta s njim. Visoka, s dugačkom plavom kosom punom uvojaka. Mini suknja, top i cipele sa štiklom. "Kako uspijeva hodati u njima po ovom šljunku?" Ona kao da ne osjeća hladnoću noći. Odjednom i njemu postaje toplo i otkopčava kaput. Nastavljaju hodati jedno uz drugo, bez ikakvog zvuka. Ona kao da ne osjeća njegovu prisutnost. Iz njegovih usta izlazi pitanje: "Kako si?" Ona se djelomično okrene prema njemu i on opazi žutu orhideju iza njenog uha. Uranjao je u njene duboke oči kada mu je ona polako uzvratila: "nisam mogla zaspati". Usne su bile oblikovane u blagi osmjeh. Djevojka mu je nepoznata ali je glas s kojim je izgovorila rečenicu Anin. Od one Ane s kojim je proveo dvije godine u toku studiranja na fakultetu. Sada primjećuje da ona ima i šal oko vrata, koji leprša, ali vjetra nema.
Ulica postaje sve tamnija, kao da su neoni oslabili. Oni su u stvari jedini koji daju svjetlo; ulična rasvjeta ne postoji. Niti parkirani automobili – čudno, u svakom centru grada ih ima. Počinje osjećati umor, noge se sve teže pomiču. Iznenada nestaše zgrade, neonski natpisi, a ulica se pretvori u zemljani puteljak. Magla se razilazi. Na nebu se vidi jedna zvijezda. Oko njih visoka trava koja se podvija pod strujom zraka koju on ne osjeća ali je prisutna u svojoj neminovnosti. Jer sve je ovo neminovno. Prema istoku nebo postaje svjetlije. "Kako znam da je tamo istok?" Upita je: "kuda idemo?" Dugo očekuje na njen odgovor. "Prema moru; tamo je sve počelo. U mladosti smo tamo naučili sve ono što nam je trebalo i poznavali smo istinu." Povratak iskonima.
Posted by: stoposto at
06:00 PM
| Comments (4)
| Add Comment
Post contains 916 words, total size 6 kb.
December 09, 2020
Duga
Pisanje je po nekada vrlo okrutno i može povrijediti na vrlo težak način. Zapisana riječ oblikuje svoju formu i zateže luk do neočekivane napetosti, a kada se strijela odapne pogađa sve ono što joj se nađe na putanji. Samo zbog ovog paklenog bola moglo bi se odmaknuti od svega i ne pridodati nikakvo značenje pisanoj riječi. U krajnjem slučaju, čemu služi povjeriti neku misao jednom običnom komadu papira? U ovom trenutku žrtvovao bih i komadić vlastitog tijela da bih se mogao povjeriti izgovorenoj rečenici. Ona bi se izgubila, nakon što zvučni valovi prestanu proizvoditi vibracije zraka i ostalih materija u okrugu. Ali je to nebitno ako je cijena koju treba platiti za napisano izjavu previše visoka. Nakon trideset godina pisanja, danas sam došao u situaciju da mrzim sve ono što je proisteklo iz mog pera. Tražim iskupljenje, kao da sam najodvratniji javni neprijatelj. Na kraju i na početku priče se postavlja konceptualno pitanje: zašto se piše? Zašto se ne traže alternative, zamjenske aktivnosti.
Zašto sve usmjeriti u jednom jedinom smjeru, besmislenom pokušaju, ako se na kraju stigne na neko mjesto, s određenom spoznajom o tome da vrijednost svega onoga što je proizvedeno nema vrijednosti, nikakvog okusa svetosti. Pitam tebe, da baš tebe koji slučajno prolaziš s ulicom, iako hodaš pločnikom koji se nalazi na suprotnoj strani i kome pisanje ne znači upravo ništa. I zašto je moj osjećaj drukčiji od tvoga? Ja koji pišem kao da sam osuđen na tu aktivnost cijeli život i koji na kraju ulice otkrijem da sam potrošio sve listove papira, listove na koje sam želio unijeti bilješke o mom svijetu, ili bar o onome što sam mislio da je moje. I kada dođe crni petak, ti s druge strane, koju ćeš odluku donijeti? Hoćeš li sve pobojati u sivu boju i čekati da se pojavi duga koja će dati svježinu i živost panorami koja te okružuje? Ili ćeš odlučiti da na kraju sve pobrišeš, ukloniš tragove koje si ostavio. Ali kako zaboraviti ono što se je dogodilo, iako je već odavno prošlo?
Egzistencija je sačinjen od osjećaja i riječi, od razmjene nježnosti i naklonosti i dođe trenutak kada pomisliš da si konačno stvorio nešto vrijedno, što će trajati u vremenu i prostoru. Zatim se sve sruši, komadić po komadić, kao dvorac od karata. Odjednom otkriješ da si gol i bos, bez tvog prijestolja, bez štita koje te je zaštitio sve ovo vrijeme. Noge te više ne drže i tražiš oslonac, fiksnu točku koja će ti dati mogućnost da zadržiš ravnotežu koja se sve više udaljuje i koja neće dozvoliti da otkliziš u močvaru, da se izgubiš u džungli koja ti prijeti. Bar jedan komadić papira kojemu bi se izjadao, povjerio svoje strahove, usamljenost, gorčinu koja te prožima. Jer je teško ići naprijed bez dvorca od karata kojemu si sve povjerio i koje je bio tvoje boravište. Ali svim dvorcima od karata prije ili poslije je suđeno da nestanu, zbog njihove nestabilnosti, nesigurne građe na kojoj se zasnivaju i zbog pogrešnog korištenja. Ali se sadašnjost nastavlja. Protječu sekunde, minute, dani i tjedni, mjeseci i godine, i sve se zgušnjava ili razrjeđuje, ovisno o tome s koje točke sve promatraš. Na kraju, možda, ostane nešto u što i dalje vjeruješ i što možeš povjeriti pisanoj riječi, jer samo tako može trajati, iako je od karata, a nije ni dvorac. Kako vjerovati u sebe samoga? I kada stigneš na ivicu nevjerice, konačno ćeš pronaći mir i slobodu. Jer univerzum nije ni primijetio tvoju prisutnost, tvoje djelovanje ili nedjelovanje. I tako je lakše. Sto posto!
Zanimljivost
Sigurno će se netko tko je slučajno ovdje zalutao pitati za što stoji proširenje ".me". To je internet oznaka za Crnu Goru iliti Montenegro. Dobili su ga tek 2008. godine. Netko bi iz zlobe rekao da je zato što su lijeni pa im se nije dalo podnijeti zahtjev za domenu. Nije baš sasvim tako. Oni su postali nezavisna država tek polovicom 2006., pa zadrška od dvije godine, vodeći uvijek računa da se radi o Crnogorcima, je sve u svemu prihvatljiva.
Ova zanimljivost je bila vezana za domenu mog prethodnog pokušaja. Na kraju su i tamo zatvorili i sada sam se ugostio kod Čeha. Nadajmo se da će oni opravdati famu o slavenskoj gostoljubivosti i da ću ovdje dugo ostati i napisati puno dobrih stvari. Kao što se može vidjeti iz adrese, ni Slaveni nisu što su nekada bili. Sada sam kod Norvežana; postao sam internacionalna faca. Sjevernjaci su ozbiljni ljudi i u njih se više pouzdajem i nadam. Vidjet ćemo.
Posted by: stoposto at
07:45 PM
| Comments (4)
| Add Comment
Post contains 748 words, total size 5 kb.
September 03, 2020
Tolerancija nula
Ako usporedite datume članaka sa samim sadržajem, ustanovit ćete da nešto kronološki ne štima. Neste loše spavali, niti ste previše popili: imate pravo jer je upravo tako kako vidite. Zbog čega? Zbog toga što je ovo sto posto baksuzan blog. Ja pišem onako, iz zabave. Ništa profesionalno, ne donosi mi nikakav prihod, pa zato i ne želim da plaćam hosting i domenu. U današnje vrijeme treba dobro okrenuti kunu prije nego se potroši. Moje prvo pojavljivanje na web pozornici je u prosincu 2012. godine. Vidio sam da su neki poznanici počeli pisati, pa sam i ja odlučio da se priključim ovom izabranom društvu. Oslonio sam se na "log.com", besplatni hosting blogova. U sljedeće 4 godine sve je lijepo išlo, a onda su prestali postojati. Tako sam u rujnu 2017. prešao na "page4.me", ali su i oni zatvorili nakon 14 mjeseci. U studenom 2018. sam prešao na "blog.cz" i oni su me prošli mjesec, u jeku godišnjeg odmora, obavijestili da prestaju s davanjem besplatnog servisa. Znači da je ovo četvrti pokušaj. Pa zar nisu govorili da bez treće nema sreće? Nadajmo se da su Norvežani bolji od drugih. Sada znate razlog kronološkog pomaka tekstova koji slijede. Netko bi rekao da bacim ove stare stvari i pišem nove, ali ja sam sentimentalno povezan s mojim pričicama i želi da budu online.
Sam sebi sam dao riječ da neću o politici ovdje, ali kada te stisne iznutra moraš dati oduška, jer ako pritisak naraste preko granice riskira se eksplozija, u ovom slučaju živčanog i moždanog sustava. A nije lijepo imati tragove rasprsnutog mozga po zidu (bolje u tavi s jajima), pa je bolje virtualno se iživiti i naškrabati nešto za ispuhivanje; ionako to nitko ne čita. Prva stvar je smisliti naslov za izljev žuči koji slijedi. Kada sam zapisao ovaj koji se gore nalazi, učinio mi se nešto poznat. Da nije u pitanju kakav film? Kratka pretraga i stvarno je u pitanju jedna policijska priča iz 1999., ne baš posebno uspjela. Nadajmo se da će moja biti kvalitetnija.
Jučer se održao famozni referendum o obitelji i naslov je indirektno povezan s njim. Ne odnosi se na manjak tolerancije prema drukčijim oblicima zajednice, nego među nama, građanima Republike Hrvatske koji smo trebali dati sud o temi o kojoj smo bili pozvani da iznesemo naše gledište. To se inače zove demokracija; ja mislim ovako, a ti stvar vidiš iz drugog kuta. Tko ima više sljedbenika pobjeđuje. Mora postojati neki način kako donijeti odluku i upravljati u slučaju kad su ideje različite ili upravo suprotne. I kada se donese, poštuje se. Ali ne kod nas, a ne! Kod nas je glavna aktivnost u toku i nakon rasprave vrijeđanje. Riječi se ne biraju, u stvari griješim; biraju se, i te kako. Što su teže to su bolje. U ovakvim slučajevima se ne može povrijediti suparnik. Tako se samo izaziva njegova kreativnost da pronađe još veću uvredu.
Vidim izjavu jedne poznanice na Facebooku u vezi s ishodom: sram me je što sam Hrvatica. I to napisano na engleskom, da svi dobro razumiju. Mene su naučili da se ne moram sramiti onoga što drugi rade. Moj otac uvijek govori: ja sam rođen kao Hrvat, nije mi to zanimanje. Beskonačne diskusije i vrijeđanja. Oni koji su protiv su pederčine, a ono koji su za su fašisti. I meni su u jednoj razmjeni mišljenja rekli da sam hrvatski fašista; evo sada sam vam rekao kako sam glasao (u stvari i nisam, ali tu je moja ideja). Jer ako se muškarci ili žene ne mogu međusobno vjenčavati to znači da smo zaostali, nismo moderni. Ja poznajem nekoliko muškaraca, i jednu ženu (jako drage osobe), koji se nalazi s druge strane obale. I nitko od njih nije izašao na referendum da bi glasao. Ako ne shvaćate zašto, to je vaš problem, neću ja biti taj koji će objasniti kako stoje stvari. Ne želim da mi se prikopča još kakav epitet.
Da kažem dvije i o onima koji su potaknuli temu. Odlična stvar da bi se ljudima odvukla pažnja od siromaštva, nezaposlenosti, korupcije i lopovluka koji nas okružuju. Nije da etička pitanja mogu doći na red samo u dobrim ekonomskim periodima (bojim se da ćemo se načekati na sljedeći), ali je znakovito da dolaze baš u crnim trenutcima. S novom odredbom ustav će nam sličiti na rječnik; definiramo značenje pojedinih riječi. Da sam ja s druge strane lako bih se dosjetio kakvog drugog, adekvatnog izraza: zajednica, udruženje dvije osobe... Nije teško i nije mi jasno da onima koji su se sjetili pozitivnog referenduma, da ne bi eksplicitno rekli ono što misle (u tom slučaju bi bio negativan, a nije lijepo biti takav), to nije palo na pamet (možda su se ugledali na policajce pa nose kacigu).
Evo Sara zbog čega treba pognuti glavu, pred nama samima.
Posted by: stoposto at
06:39 PM
| Comments (4)
| Add Comment
Post contains 794 words, total size 5 kb.
<< Page 1 of 1 >>
55kb generated in CPU 0.0108, elapsed 0.0299 seconds.
33 queries taking 0.0231 seconds, 74 records returned.
Powered by Minx 1.1.6c-pink.
33 queries taking 0.0231 seconds, 74 records returned.
Powered by Minx 1.1.6c-pink.
