Malo je ljudi koji nemaju strah od smrti tako da svjesno ili nesvjesno većina ne zna ništa o jednom zanimanju koje su inače svi vidjeli. Naime, ako prođete bilo kojim grobljem velika je vjerojatnost da ćete vidjeti neke gravirane portrete na nadgrobnim pločama. Tako sam se i ja jednog dana šetajući grobljem, bila je jesen, ne sjećam se povoda, zapitala tko to radi i kako to uopće nastaje. Prvo što mi je palo na pamet je da su to neke naljepnice koje se postavljaju nekim specijalnim sistemom ili slike odštampane nekom tehnologijom koja je meni nepoznata. Međutim te moje pretpostavke me nisu zadovoljile pošto je malo vjerojatnosti da bi te slike tako dugo trajale na kamenu a da ih ne obriše kiša ili snijeg.

Prošlo je od toga nekoliko godina i sasvim slučajno nalazeći prečicu do svog odredišta prekratila sam put kroz groblje. Pod suncobranom, na nekoj improviziranoj stolici sjedio je neki lik. Zastala sam i shvatila da upravo prisustvujem izradi tih portreta za koje sam se pitala kako nastaju. Stala sam mu iza leđa pozdravivši ga ali on uopće nije obraćao pažnju na mene već je nastavio raditi svoj posao. Nisam se osjetila poželjnom ali ipak sam u tih nekih pet minuta shvatila da ti portreti nastaju uz pomoć nekih iglica koje stvaraju točkice u kamenu. Nisam mogla zaključiti da li je čovjek neljubazan ili ljut, mada mi je izgledao prilično mrzovoljan. Sudeći po vještini s kojem je stvarao od tih točkica lik osobe reklo bi se da ih je do sad uradio na tisuće. Krenuvši dalje svojim putem ostavila sam tog čudnog gospodina i nastavila po prvi put pomno promatrati te likove na spomenicima kojih je odjednom bilo mnogo više nego što sam ih do tada primjećivala. 

Bilo je tu likova koji su djelovali kao živi ali i onih koji su izgledali gotovo kao karikature, što vjerojatno ovisi o vještini majstora koji su to radili. Hodajući dalje razmišljala sam kako je tim ljudima koji su na neki način stalno u kontaktu sa smrću ali su mi misli s gravera otišle još dalje, do grobara, čuvara groblja i svih ostalih koji su imali veze s pogrebima. Shvatila sam da me je uznemirila ta pomisao: u tih pola sata koliko sam razmišljala o tome zaključila sam da bih vjerojatno poludjela da se bavim nekim sličnim zanimanjem. Tu negdje sam došla i do logičnog odgovora zašto su manje više svi radnici koje sam viđala na pogrebima djelovali pijano, što mi je i logično zbog stalnog prisustva smrti u njihovim životima. 

Neki dan sam donijela odluku da ako ikada budem pravila sebi spomenik, za sliku svog muža dat ću izraditi Roberta De Nira iz najboljih dana, a sebi ću dodijeliti lik Nele Eržišnik. To sve naravno s nadom da ću muža ja sahraniti pa se neće moći opirati mojoj ideji; znate kakvi su muški, uvijek se nešto bune.

Duboka noć. Ulica centra nekog grada. Umjesto asfaltom popločena je šljunkom i ne postoje pločnici. Tišina je apsolutna, pa ni njegove cipele koje gaze šljunak ne proizvode nikakav zvuk. Hladnoća i magla dominiraju scenu. Svaki izdisaj proizvodi paru koja se miješa s vlagom u zraku i čini je još gušćom. Podiže ovratnik kaputa da bi se bolje zaštitio. Magla je gusta, ali i fluidna. S obje strane ulice neonske reklame, ali bijeli koja obavija grad ga sprječava da pročita natpise. U trenutku se razrijedi i u jednom smjeru ugleda crveni, titrajući tekst casino online, a desno od njega jednu srušenu zgradu. "Zašto online kada se nalazi u centru grada?" - iznenada mu prostruji misao. Nastavlja lagano, korak po korak ali se pejzaž ne mijenja. Sumnja ga muči. Zašto se nalazi ovdje i gdje ide? Da li postoji neki razlog ili je to tek onako? Njegovo tijelo sve više osjeća hladnoću. 

Odjednom osjeti da više nije sam. Okrene glavu na svojoj lijevoj strani ugleda predivnu djevojku koja šeta s njim. Visoka, s dugačkom plavom kosom punom uvojaka. Mini suknja, top i cipele sa štiklom. "Kako uspijeva hodati u njima po ovom šljunku?" Ona kao da ne osjeća hladnoću noći. Odjednom i njemu postaje toplo i otkopčava kaput. Nastavljaju hodati jedno uz drugo, bez ikakvog zvuka. Ona kao da ne osjeća njegovu prisutnost. Iz njegovih usta izlazi pitanje: "Kako si?" Ona se djelomično okrene prema njemu i on opazi žutu orhideju iza njenog uha. Uranjao je u njene duboke oči kada mu je ona polako uzvratila: "nisam mogla zaspati". Usne su bile oblikovane u blagi osmjeh. Djevojka mu je nepoznata ali je glas s kojim je izgovorila rečenicu Anin. Od one Ane s kojim je proveo dvije godine u toku studiranja na fakultetu. Sada primjećuje da ona ima i šal oko vrata, koji leprša, ali vjetra nema.

Ulica postaje sve tamnija, kao da su neoni oslabili. Oni su u stvari jedini koji daju svjetlo; ulična rasvjeta ne postoji. Niti parkirani automobili – čudno, u svakom centru grada ih ima. Počinje osjećati umor, noge se sve teže pomiču. Iznenada nestaše zgrade, neonski natpisi, a ulica se pretvori u zemljani puteljak. Magla se razilazi. Na nebu se vidi jedna zvijezda. Oko njih visoka trava koja se podvija pod strujom zraka koju on ne osjeća ali je prisutna u svojoj neminovnosti. Jer sve je ovo neminovno. Prema istoku nebo postaje svjetlije. "Kako znam da je tamo istok?" Upita je: "kuda idemo?" Dugo očekuje na njen odgovor. "Prema moru; tamo je sve počelo. U mladosti smo tamo naučili sve ono što nam je trebalo i poznavali smo istinu." Povratak iskonima.

1 I appreciate you. You are an inspiration. I am grateful.

2 Great survey, I'm sure you're getting a great response. Chauffeur Service Olina HI

3 I love this blog!! The flash up the top is awesome!! Foreclosures Chatham

4 Nice to read your article! I am looking forward to sharing your adventures and experiences. Home Improvement Contractors Brigantine