Početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, na prostorima bivše federacije južnih Slavena u toku je bio ekonomski procvat. Kupovali su se televizori, strojevi za rublje i automobili. Sve više se tražila i zabava pa su tako i kinematografi bili u velikom razvoju a oni koji su njima upravljali nastojali su dati što bogatiji i raznovrsniji sadržaj. Bila je to i era filmova Bruce Lee-ja. Ja sam u to vrijeme bio tinejdžer, 13 -14 godina, i dobar dio moje generacije, onog muškog dijela, je bio zaljubljen u tog azijatskog umjetnika kung fu-a. "Zeleni obad" i "Zmaj udara repom" su dva od mnogobrojnih naslova kojih se i danas sjećam. Zajedno s mojim najboljim prijateljem iz djetinjstva, nadimak mu je bio Bucko, nestrpljivo smo čekali nove filmove i išli ih gledati već prvi dan projekcije. Da naglasim da je Bucko, nije bio debeo, bio i moj prvi susjed: stanovali smo vrata do vrata, u prizemlju jedne peterokatnice.

Preko puta nas je bila jedna obiteljska kuća s vrtom, gdje je stanova naš zajednički prijatelj Ante. Njegov stariji brat se bavio karateom i uredio je neku vrstu vježbaonice u startom stakleniku koji se nalazio u dvorištu kuće. Kako smo i mi bili zainteresirani da radimo stvari koje je radio Bruce, počeli smo pohađati tu vježbaonicu gdje nam je Antin brat objasnio prve detalje oko karatea i omogućio i da uvježbamo koji udarac i naučimo po koju katu, borba sa zamišljenim protivnikom. Udarali smo po bokserskoj vreći i makivari, komadu grede zabijene u zemlju i obložene spužvom u zoni u kojoj su se zadavali udarci. Trajalo je to mjesecima i ja sam se nakon početnog entuzijazma počeo sve manje interesirati. Nasuprot meni, Bucko je odlučio da treba prijeći na sljedeći stupanj i upisati se u neki klub i tamo vježbati za ozbiljno.

U Rijeci su u to vrijeme postojala dva kluba u kojima su bile dvije različite škole karatea: Šotokan, tradicionalni stil borbe, i Budokai, novija škola koja se odlikovala mekšim pokretima. Kako je moj susjed bio neodlučan u koji od dva kluba da se upiše, zajedno smo odlučili da posjetimo obje škole da bi on mogao donijeti konačnu odluku. Treninzi su bili otvoreni za publiku i tako smo prvo posjetili šotokan klub. Sala za vježbanje je bila u podrumu s prozorima koji su se nalazili ispod stropa, u razini vanjskog pločnika. I za najsunčanijih dana je uvijek gorjelo svjetlo. Bucku se tehnika nije previše svidjela jer je bila vrlo kruta s jako dubokim stavovima, vrlo različita od lepršavih pokreta Bruce Lee-a. Nakon dva dan otišli smo pogledati trening Budokai škole. Puno ljepši ambijent, s prirodnim svjetlom i ogromnim prostorom na raspolaganju za vježbanje. Na dnu sale su bila dva dugačka reda klupa odakle su posjetioci mogli promatrati trening. Mi smo sjeli u drugi red, imajući tako iza nas zid na koji smo se mogli osloniti; jednostavno je bilo udobnije. Počeo je trening. Gotovo odmah ispred nas je bio majstor koji je vodio vježbe, okrenut nam leđima. Ako se dobro sjećam prezime mu je bilo Bjondić i bio je dosta famozan u gradu među ljubiteljima i poštovaocima borilačkih vještina. Ima je crni pojas, treći dan. Ispred njega, okrenuti prema nama, su bili učenici, starija grupa od nekih 17 godina na gore. Bjondić je izvodio vježbe koje su oni slijedili. U karatu je uobičajeno da se ispuštaju krikovi, ne znam kako bi ih bolje nazvao, kod izvođenja udaraca, tako da je smo uz vizualni imali i zvučni spektakl.

Jedan od karatista s lijeve strane je bio malo deblji i bilo ga je dosta smiješno gledati, a još smješnije slušati njegove povike. Moj susjed mi je ukazao na njega, kao da ga ja nisam primijetio, i poluglasno se nasmijao. Ne znam kako, bio nam je okrenut leđima, trener je čuo smijeh, zaustavio je lekciju i okrenuo se prema nama; njegov pogled je bio uperen prema mom susjedu. Nakon što ga je strijeljao pogledom par sekundi, nama se činilo cijela vječnost, progovorio je: "Ako te još jednom čujem da se nasmiješ, zakucat ću ti nogom glavu u zid". Totalni tajac u dvorani. Zatim se okrenuo prema svojim sljedbenicima i nastavio trening kao da se ništa nije dogodilo. Bucko mi je dodirnu koljeno i glavom učinio znak prema vratima, da izađemo; nije se usuđivao progovoriti niti jednu riječ. Ja sam mu na to prošaptao na uho: "Pričekajmo još malo. Ako odmah izađemo, mogao bi pomisliti da ga se bojimo". Uh, što sam bio hrabar kad sam bio mlad.

Posted by: stoposto at 04:30 PM | Comments (4) | Add Comment
Post contains 737 words, total size 5 kb.