Neki dan sam se slučajno obreo na casino igre online i kako je godina tek na početku, a ja osjećam da bi mogla biti dobra, izabrao sam jednu od kockarnica koje su tamo reklamirane (odabrao sam Vegas Red) i odlučio da okušam sreću. Formalnosti obavljene u 3 minuta. Položio sam 50 dolara. Ovo nije moje prvo kockarsko iskustvo. Prvi puta sam zaigrao krajem osamdesetih godina u Monte Carlo-u, u onoj sporednoj kockarnici. U glavnu se u to vrijeme nije ulazilo bez odjela, kravate i vrlo debelog novčanika. Nakon toga sam na svakom putovanju, gdje god sam pronašao kakvu kuću za igranje, povukao po koji puta polugu od jednorukog Jack-a ili stavio koju kunu na rulet. Koji puta je išlo bolje, a koju puta sam bio i u gubitku.

Onda sam se pred kraj devedesetih povezao na internet i ubrzo otkrio da je moguće kockati i na liniji, kako bi se to lijepo reklo na hrvatski. Probao sam više puta, s promjenljivom srećom, ali mogu reći da u mojih 30 godina iskustva nisam u gubitku. Da budem isto tako iskren, moj dobitak je doista mali i ne bi prešao vrijednost jednog jako polovnog automobila. I tako sam prije par dana opet pokušao. Par brojeva na ruletu i ništa, malo ajnca i tu nije išlo loše, a onda sam izabrao jedan slot i onako nezainteresirano klikao na tipku, koristeći minimalni ulog od 5 centi. U meni postoji neko sujevjerje da ako se jako koncentriram i želim pobijediti, stvar ne funkcionira, a kada uspijem igrati bez misli o osvajanju nagrada, one dođu. Kao da moja podsvijest na neki način ide protiv mene.

Sve je išlo super, da se bolje ne može poželjeti pa sam podigao žetone na 20 centi i nastavio klikati dok su mi misli bile negdje drugdje. Odjednom zasviraju moja dva stereo zvučnika povezana na kompjuter i brojač love na ekranu se počne vrtjeti kao lud. Poravnalo mi se u dijagonali 5 dinosaura; moj ulog pomnožen s 3000, zarada 600 zelembaća, i to onih konvertibilnih,  američkih. Hvala lijepo, logout i računalo ugašeno - ja sam od onih opreznih. Ovo je gotovo pola moje plaće i pokušati ići na više mi se čini prepotentno. Treba se znati zadovoljiti i s malim, po mogućnosti da se to često događa. Danas sam razmišljao o tom događaju i odlučio da povjerim ono što mi se vrti u glavi ovom blogu. Dobro ste zaključili: dan je oblačan i siv, na televiziji uobičajena gnjavaža, i nemam što pametnije da radim.

Jedno malo razmišljanje vezano uz gornji naslov. Zanimljivo je kako smo svi mi željni novaca bez rada. Kockanje je u stvari raspodjela bogatstva, ili bolje rečeno sredstava, među ljudima. Generalno funkcionira tako da puno njih uloži po malo novaca, a samo malo njih pobjedi i osvoji puno para. Svi bi htjeli glavni zgoditak na lutriji ili sedmicu na lotu. Pa tako pokušavamo u svim oblicima, ali da bi provjerili kako nas služi sreća moramo platiti. Da bi neka hazardna igra bila poštena, dobitak na naš ulog bi trebao biti srazmjeran vjerojatnosti koju imamo da ga dobijemo. I tu se stvara problem, jer nijedna igra nije poštena. Ali u nepoštenju postoji i razlika. Država organizira lutrije, loto, sportsku prognozu i razne druge nagradne igre, ali zadržava oko pola uplata s raznim izgovorima, kao što su na primjer doprinosi u humanitarne svrhe. 

Zato ja gotovo isključivo okušavam božicu Fortunu u casino-ima. I oni zadržavaju jedan dio pologa, negdje oko 3%, ali je to gotovo ništa u odnosu na dadžbinu koju nameće država. U krajnjem slučaju moraju naplatiti i troškove organizacije igre, iako im nakon toga još uvijek ostane lijepa suma. I nadam se da će jednog lijepog dana i meni svanuti jedno novo, sunčano jutro koje će mi omogućiti da prolazim kroz životnu avanturu s manje briga, barem onih financijskih.