Priča se odigrava u sjeverozapadnoj Sahari. Suprug i ja imamo vozača, koji loše izigrava i vodiča. Auto je od onih s pogonom na sva četiri kotača; Toyota Prado. Vrlo udoban. Kada ga nešto pitamo, mislim da vozača, vrlo rado odgovara, ali izuzetno rijetko nam daje informacije koje nismo tražili. Teško je pitati o nečemu za čije postojanje nemaš nikakvih indikacija. Uz to ima neugodni običaj da govori na mobitel dok vozi, što mi ne ulijeva preveliku sigurnost. Ipak, da budem iskrena, sve u svemu vozi dobro i oko toga nemam posebnih primjedbi.  Kada negdje stanemo, na brzinu nas povjeri lokalnom vodiču i ode s ostalim vozačima da se zabavlja. Zamolio me je da mu napišem recenziju na TripAdvisor. Obećala sam mu, ali ne može dobiti najvišu moguću ocjenu (to mu nisam rekla). Sve u svemu, može proći ako se malo zanemari ovaj detalj. Smještaji su jako dobri, cijena vrlo povoljna; bez ustezanja bih preporučila prijateljima istu agenciju. 

Za drugu večer obilaska predviđeno je spavanje u šatoru, u pustinji. Nakon puno prevaljenih kilometara stižemo u jedan hotel na rubu pustinje. Tu nam daju sobu u kojoj ostavljamo naš prtljag i u mali ranac stavljamo samo kozmetičku torbicu i dvije boce s vodom. Tu ćemo se sutra ujutro vratiti na doručak i uzeti naše stvari da bi nastavili tour. U pustinju se ide na devama. Trebamo čekati još sat vremena dok se ne skupi cijela grupa. Pokret je izračunat tako da u toku jahanja vidimo i zalazak suncu. Ja se odmaram u sobi dok je suprug u potrazi za pivom. U arapskim zemljama to nije jednostavan pothvat. Vraća se nakon 15 minuta s dvije male boce od 0,25. Nudi mi jednu. Znam da bi vrlo rado popio obadvije, ali ja prihvaćam ponudu. Na njegovom licu ne primjećujem nikakvo posebno razočaranje.

Zovu nas. Iza hotela se skupila grupa. Zajahujem devu. Ima jednu grbu, oko koje se nalazi neka vrsta sedla, koje s gornje strane ima metalnu konstrukciju na kojoj sjedim. Preko nje se nalazi još nešto da željezo ne bi žuljalo i da se ne opterećuje devinu grbu. Iz tog sklopa izlazi prema naprijed neka vrsta metalnog držača za koji se držim. Ukupno nas je 7. Na čelu jedan Amerikanac i dvije Amerikanke iz New York-a. Dvoje od njih su Kinezi druge generacije, rođeni u Velikoj Jabuci. Slijedi moj suprug i ja iza njega. Iza mene su dvije žene iz Kolumbije, koje žive u Londonu. Deve su vezane jedna za drugu. Jedan od dva vodiča, obojica su Berberi, vodi prvu devu za uzde. Drugi hoda paralelno s nama i nastoji nas zabaviti. Niti jedan od njih ne jaše. Hodaju bosonogi po mekanom saharskom pijesku. Nakon 10 minuta pitanje: da li uživate u jahanju. Odgovor svih sudionika je jednoglasan, moj suprug uključen: da! Ja odgovaram van zbora: ne!

Sedlo me žulja za poludjeti. Držač je prenisko postavljen i već na ravnini sam nagnuta prema dole, što nije jako ugodno. Kada deva ide nizbrdo, moram se svim silama upeti na ne odletim naglavačke prema naprijed, preko deve. U redovnim intervalima ispuštam uzvike patnje. Moj suprug se malo ljuti: pa daj, ti si jedina koja se žali. Preporučuje mi da se opustim, da se tako lakše jaše. Pokušavam sve; opuštanje, pomicanje prema naprijed i prema nazad. Ništa ne pomaže. Kako vrijeme prolazi, moja patnja raste. Na otprilike pola puta, suprug me pita da li želim da zaustavi karavanu i da nastavim pješke. Odbijam. Ako mogu drugi, mogu i ja (poslije ću se zaključiti da sam pogriješila). Uz sve moje patnje, postoji i još jedna neugodna stvar. Deve svako toliko ispuštaju vjetrove, koji nisu baš miomirisni. Kod druge ponude da nastavim pješke, prihvaćam. Suprug se obraća jednom od vodiča i objašnjava da ja želim sići. Ovaj pokazuje da smo praktično stigli i da se kamp nalazi na dvjesto metara od nas. Preživjet ću tu razdaljinu. Nakon sat i četvrt mučenja, konačno silazim s ove grbave i ružne životinje. Objašnjavam mojoj lošijoj polovici da je problem u sedlu i u držaču koji je prenisko postavljen. Osjećam da mi ne vjeruje u potpunosti. 

Serviraju nam večeru, bubnjaju i pjevaju za nas, a zatim idemo na spavanje. Naši suputnici, vodiči i ostalo osoblje kampa, svi su mi pomalo antipatični. Prebučni. Ja sam željela provesti mirnu noć u pustinji, pod zvijezdama, opuštena, ali sa svima oko mene to se ne uspijeva. Jedan od razloga je sigurno i to što me stražnjica jako boli. Bole me i ruke i leđa, od neprirodnog naprezanja da ne bih pala s deve. Uz to nismo vidjeli ni zalazak sunca. Po obzorju su se navukli oblaci. Jutro je svanulo. Oblaci su tamo gdje su bili i jučer, prema tome ništa od uživanja u izlasku sunca. Prava katastrofa; ništa nije kako bih željela ili kako sam očekivala. 

Na povratku odbijam devu, skidam cipele i idem pješke. Vrlo je ugodno hodati po pijesku. Neusporedivo ljepše od jahanja na devi. Vodič mi u jednom trenutku povjerava i uže prve deve. Tako ja vodim karavan i pričam s Berberom koji mi ukazuje kojim putem trebamo ići. Saznajem da oni koriste deve samo za transport i da ih gotovo nikada ne jašu. Nakon 20 minuta jedna od Amerikanki, ona koja je dan prije izgledala najbolja jahačica, traži da siđe. Sve je boli jer sedlo nije dobro. Gledam devu koju je jahala i vidim da se radi o onoj na kojoj sam ja bila prethodni dan. Trijumf u mojim očima. Evo dokaza da nije moja krivnja, nego da je problem u devi, to jeste njenom sedlu. Bacim izazovni pogled mom mužu i vidim da je konačno shvatio i on. Nikada više na devu, pa čak ni s dobrim sedlom; sto posto!